Naša T. nedavno se vratila s putovanja u Japan i Kinu. Njeno uzbuđenje i dojmovi vrlo su brzo postali poticaj za cijelu skupinu. Djeca su željela znati sve – kako izgledaju ti daleki krajevi, što ljudi jedu, kako se pozdravljaju, kojim pismom pišu.
T. je svakoga dana donosila dio atmosfere s putovanja. Pokazivala je fotografije, pričala o doživljajima, a njezini su roditelji, koji su se aktivno uključili, tijekom putovanja prikupljali zanimljive materijale i pripremili male opise koji su djeci približili kulturu Japana i Kine.Posebno ih je razveselila kada je svima donijela štapiće za jelo koje je sama skupljala. S njima smo uživali u voćnim užinama i otkrili koliko je strpljenja potrebno da se njima posluži hrana.
Zajedno smo promatrali gdje se Japan i Kina nalaze na globusu, izrađivali kimona i lepeze, pisali znakove i pokušavali otkriti njihova značenja. U igri i stvaranju istraživali smo različite materijale, povezivali umjetnost, pokret i kulturu, a T. je i dalje svakodnevno dolazila u vrtić odjevena u svoj kimono – podsjetnik na putovanje koje nas je sve obogatilo.
Djeca su s velikom pažnjom slušala japansku priču o Momotarou, ispričanu u duhu tradicionalnog Kamishibai kazališta. Priča ih je potaknula da i sami osmisle vlastite junake i doživljaje, nadahnute japanskom kulturom.
Kroz razgovor smo uspoređivali kako Japanci brinu o prirodi i okolišu s onim što mi činimo u našem Eko vrtiću. Djeca su primijetila da se u Japanu gotovo nigdje ne vidi smeće, da se stvari pažljivo čuvaju i ponovno koriste. Zaključili smo da se i mi možemo ugledati na takav način života – poštovati prirodu, čuvati ono što imamo i paziti da iza sebe ostavimo čisto i uredno okruženje.
Projekt i dalje živi, jer pitanja ne prestaju. Djeca svakodnevno pronalaze nove načine kako upoznati i doživjeti daleke zemlje – kroz igru, priču i zajedništvo.
Tekst napisala: Anita Šimić
