Razgovor o smrti jedan je od najtežih razgovora koje roditelj treba imati sa svojim djetetom. Zbog straha da ih neće moći podnijeti i razumjeti ili da će ih istina jako uznemiriti, roditelji su često skloni skrivanju činjenica o smrti od djece. Sukladno tome javljaju se različiti stavovi i uvjerenja o tome kako s djetetom pričati o smrti i je li to uopće potrebno. Iako je prirodno željeti zaštiti svoje dijete od teških tema i neugodnih emocija, važno je imati na umu da smrt je sastavni i neizbježni dio života. Upravo zato, kada se dogodi smrt bliske osobe važno je djetetu na primjeren način reći istinu i ne odgađati ju. Ukoliko roditelj komunicira otvoreno i iskreno, kod djeteta se stvara osjećaj sigurnosti i povjerenja. Osim toga, na taj način odrasli komuniciraju da tema o smrti nije zabranjena ili previše uznemirujuća da bi se o njoj razgovaralo.
Bez obzira na dob djeteta potrebno je djetetu približiti temu o smrti. Najbolji trenutak razgovora o smrti treba biti potaknut samom situacijom ili djetetovom znatiželjom.
Sva živa bića imaju svoj početak i kraj, a te promjene se često nalaze i u samoj prirodi (opalo lišće, uvenuli cvijet, mrtvi kukci). Osim toga, smrt se često pojavljuje u različitim pričama i bajkama. Stoga se, dječja pitanja o smrti, mogu javiti vrlo rano i dočekati roditelje nespremnima. Međutim, ukoliko se izbjegava davanje odgovora ili ga se isključuje iz takvih razgovora, uči se dijete kako je nepoželjno govoriti o toj temi, ali i stvara se opasnost da dijete u situaciji nedostatka informacija kreira vlastite fantazije koje ne odgovaraju realnosti.
U razgovoru s djetetom o smrti, potrebno je dati djeci prostora da izraze sve svoje misli i osjećaje o tome. Ponekad se odrasli povedu u velike monologe i time ne dopuštaju djeci da izraze svoje unutarnje doživljaje i postavljaju pitanja. Bitno je istaknuti da je i dijete vjerojatno uznemireno , ali to možda ne pokazuje pa će „uznemirenost zbog činjenica koje saznaje“ biti samo izražavanje toga kako se u stvari osjeća. Dopuštanjem djetetu da zajedno s roditeljem prorađuje određene informacije, asocijacije i osjećaje, roditelj pokazuje uvažavanje prema djetetu i spremnost na razgovor o teškim temama.
Ponekad djeca mogu postavljati više puta ista pitanja poput hoće li se umrla osoba vratiti i zašto se neće vratiti jer pokušavaju shvatiti što se dogodilo. No, ukoliko god bilo teško potrebno je reći jasne činjenice, da je bliske osobe više nema, da njeno tijelo više ne radi i da se neće vratiti. Važno je izbjegavati objašnjenja poput da osoba je otišla na putovanje, da je zaspala ili da je bila jako stara jer na taj način zbunjujemo djecu i možemo potaknuti stvaranje određenih strahova. Nužno je davati jasne i konkretne odgovore, bez ulaženja u velike detalje i čekati da dijete postavi pitanje. Svako pitanja koja postavi potrebno je odgovoriti, no u redu je kad na neka pitanja ne znamo odgovor reći djetetu kako odgovor nemamo. Jasnoća informiranja i otvorenost pomaže djetetu da shvati što je gubitak i da započne proces žalovanja uz podršku odraslih. U procesu tugovanja, važno je da roditelj pokaže razumijevanje i reflektira djetetove osjećaje. Nakon iskaza emocija, djetetu se tada može pružiti utjeha i objasniti kako će preminula osoba i dalje živjeti u našim sjećanjima i zajedno se prisjećati lijepih trenutaka provedenih s istom. Kroz uspomene, preminula osoba ostaje živa u našim sjećanjima i dobro je djecu poticati na sjećanje svega što su proživjela s tom osobom.
Osim toga, shvaćanje da je gubitak stvaran i samo opraštanje i sjećanje na osobu pomažu različiti rituali i ceremonije povezane sa smrću. Među njima je i sam odlazak na groblje. Dobro je da djeca starija već od četiri godine sudjeluju u obredima pogreba, no prije toga ključno je dobro ih pripremiti na ono što od pogreba mogu očekivati i obećati im podršku ukoliko im postane preteško. Ukoliko dijete odbija biti dio tog procesa ispraćanja i to je uredu, nije preporučljivo ga prisiljavati. U tom slučaju, mogu poslužiti drugi načini ispraćanja djeteta u smislu pisanja pisma umrloj osobi ili crtanja crteža. Kada bude dijete bude spremno, roditelj treba omogućiti posjet groba ukoliko ono to bude htjelo.
U nastavku donosimo nekoliko najčešćih pogrešaka u komunikaciji o ovoj temi i načine na koje ih možete uspješno korigirati:
„Nemoj plakati – ti si već velik/a”, „Nemoj plakati pred sestrom/mamom…”
Pri ovakvim izjavama djeca nerijetko doživljavaju zbunjenost, zabrinutost i uplašenost zbog prisutnih osjećaja te im se šalje poruka da nije u redu pokazivati osjećaje, uči ih se da tuguju u samoći te da se moraju prvenstveno brinuti o drugima, a ne o sebi. Što bi bilo bolje reći/činiti? Mirno podnijeti to što dijete plače: zagrliti dijete i možda zaplakati zajedno s njim. Takvim pristupom roditelj poručuje da može podnijeti djetetovu tugu te da je dopušteno biti tužan i to pokazati pred drugima.
„Bog ga/ju je toliko volio da ga/ju je odveo sa sobom u nebo”
Ovakve izjave u djeci mogu izazvati zbunjenost, zabrinutost i strah da će Bog istu stvar učiniti i drugim važnim odraslima (i/ili djetetu samom). Može se javiti i silna ljutnja na Boga, a to djetetu ne pomaže da se bolje osjeća. Osim toga, djetetu se daju netočne informacije. Preporučuje se djetetu objasniti osnovne činjenice o smrti na način koji odgovara djetetovom razvojnom stupnju. Na taj način smanjuje se zbunjenost i strah.
Pred djecom se ne spominje umrla osoba/ Odrasli pred djecom nikada ne govore i ne pokazuju koliko im je teško
Kod djece se može javiti pomisao: „Kad se o tome ne smije govoriti, mora da je to jako strašno!” ili strah da je umrla osoba zaboravljena. Takvo ponašanje često nije djelotvorno jer se djeci pokazuje da i oni moraju skrivati kako se osjećaju. Preporučuje se u svakodnevnom razgovoru „normalno” spominjati pokojnika te ponekad potaknuti razgovor s djetetom o umrloj osobi za vrijeme kojeg će se pokazati vlastiti osjećaji. Dijete umiruje činjenica da umrla osoba nije zaboravljena i da je ono također „ne mora” zaboraviti te se osjeća se slobodnim reći kako se osjeća i potražiti podršku.
Savjetovanje djeci da prestanu razmišljati o tome kako će i ona sama ili mama/tata…umrijeti
Strah i zabrinutost u djece jačaju te se skrivanje razmišljanja često prenosi u fantazije, snove, noćne more. Ovim pristupom roditelj pokazuje da takvo ponašanje nije prihvatljivo i da takva razmišljanja ne može podnijeti. Preporučuje se dopustiti djetetu da kaže kako ga muči strah od smrti i objasniti mu da smrti nisu međusobno povezane (ako umre djed, ne znači da će zbog toga umrijeti i baka). Osim toga, važno je djetetu objasniti da nije svaka bolest smrtonosna. Djetetu roditelj tako pokazuje da se može na osloniti na njega, da može podnijeti razgovor o smrti i poručuje da je „na sigurnom” jer se odrasli brinu o njemu.
Djecu se stavlja pod „stakleno zvono” (pretjerano se bdije nad njima, brani im se ono što se ranije nije branilo ili ono što je uobičajeno za njihovu dob)
Ovakvim pristupom jačaju strah i zabrinutost zbog neprihvaćanja i odbijanja od strane vršnjaka jer je zbog različitih zabrana dijete postaje drugačije od njih, a može se javiti i ljutnja zbog uskraćivanja životnih radosti. Ovakvo ponašanje nije djelotvorno jer se poručuje da svijet zaista jest opasno mjesto. Osim toga, roditelj nepotrebno širi (vlastiti) strah, paniku i osjećaj nesigurnosti i iskazuje nepovjerenje prema djetetu. Bolje bi bilo djetetu dopustiti uobičajene aktivnosti, a ako je potrebno, dodatno upozoravati na oprez. Djetetu je korisno objasniti da su postavljena ograničenja rezultat straha i brige, a ne djetetove nesposobnosti da se brine o sebi. Tako roditelj poručuje djetetu da mu vjeruje i olakšava mu kontakt s vršnjacima.
Literatura:
- Arambašić, L.: Gubitak, tugovanje, podrška
- Martin, G.: OK je biti tužan
- O’Quinn Burke, D. i Palmer, P.: Da te barem mogu držati za ruku
- Dyregrov, A.: Tugovanje u djece
- Hunt, A.L.: Odgovori na dječja pitanja
- Gjurković, T. i Knežević T.: Žirafica je tužna jer djeda više nema
Pripremile:
Ana Sladoja Kozić, mag.psych.
Zrinka Lovrinčević, mag.psych., univ.spec.rehab.educ.