Što je to što je važnije čak i od kvocijenta inteligencije?

Objavljeno Posted in stručni tim

Svaki roditelj iznimno je ponosan kad vidi da njegovo dijete intelektualno napreduje, kad vidi nove pomake u djetetovom spoznajnom razvoju. Već same djetetove prve riječi čine veliku radost kod roditelja, a koliko tek kad dijete počne čitati i pisati ili usvajati strani jezik. Svaki djetetov uspjeh roditelj shvaća kao svoj tako da nerijetko dolazi do toga da se roditelji međusobno hvale pa čak i natječu čije je dijete „pametnije“ i u tom smislu uspješnije.

Stoga, možemo reći da se posebno u današnje vrijeme sve veća pažnja pridaje znanju, i dakako ono i jest vrlo važno, no je li najvažnije?

Istraživanja nedvojbeno potvrđuju da razvijena emocionalna inteligencija pomaže u ostvarivanju školskog uspjeha, uspjeha na poslu i u ostvarivanju socijalnih veza odnosno u stvaranju prijateljstava i dobrih partnerskih odnosa. Osim toga, osobe koje krasi ova kompetencija lakše prepoznavaju i shvaćaju svoje i tuđe emocije, uspješnije kontroliraju bujicu vlastitih emocija kao npr. ljutnju, manje ulaze u sukobe s drugima, manje su agresivni i češće pokazuju prosocijalna ponašanja odnosno češće će prepoznati drugoga u nevolji i pomoći mu.

Prema tome, nije ni neobična činjenica da je emocionalna inteligencija usko povezana sa zadovoljstvom životom jer uistinu obuhvaća sve ključne životne aspekte – zbog čega je i mnogi smatraju važnijom od samog kvocijenta inteligencije. To ne znači da se emocionalna inteligencija suprotstavlja klasično shvaćenoj inteligenciji, dapače, ona ju nadopunjuje i pozitivno djeluje na njen razvoj.

Kada bismo je morali staviti u definiciju to bi izgledalo ovako: Emocionalna inteligencija je sklop osobina koji obuhvaća sposobnost praćenja i razumijevanja vlastitih i tuđih emocija te upravljanja istima, a izražava se putem empatije, samokontrole, pravičnosti i osjećaja reciprociteta (Takšić, 2002). Temelj je samosvijesti, motivacije i prilagodljivosti u odnosima (Goleman, 1997).

Stoga, ne čudi zašto tolika psihološka istraživanja potvrđuju njenu važnost u čovjekovom svakodnevnom funkcioniranju.

Nadovezujući se na prethodno rečeno, kao roditelj u odgoju djeteta, često se zaustavljamo samo na usvajanju novih informacija i poticanju motoričkih vještina odnosno u želji da dijete stekne što više znanja, što prije nauči slova, što prije savlada engleski jezik, što prije ostvari medalju u nogometu zaboravljamo na važnost ostalih osobina koje će djetetu pomoći da se nauči učinkovito nosi sa životnim stresom i depresijom, koje će mu pomoći da ostvari što kvalitetnije prijateljske odnose, odnose s budućim partnerom, koje će mu pomoći da ne odustaje na prvom neuspjehu, nego da ustraje u životu. Svaki roditelj želi izgraditi svoje dijete u dobrog čovjeka, čovjeka koji će biti uspješan kako u društvu tako i na poslu, čovjeka koji će biti zadovoljan svojim životom, koji će osjećati za drugoga i znati kontrolirati i upravljati sebe i svoj život, čovjeka – kojim će na kraju dana biti ponosni.

Zato već sada, dok su još maleni ne zaboravimo na taj cilj, na cilj izgradnje tako čvrstog karaktera i sretnog čovjeka. Ne zaboravimo vježbati i razvijati emocionalnu inteligenciju jer ne smijemo podrazumijevati njezin razvitak tijekom odgoja – na nju se mora voljno i svjesno djelovati.

 

Sad se postavlja pitanjeKako to postići?

  • Prepoznavanjem i imenovanjem djetetovih emocija

Prvi korak u stvaranju empatije i osjećaja prihvaćenosti činimo putem poštivanja djetetovih osjećaja. Kako bi se dijete osjećalo prihvaćenim i uvaženim, moramo mu to i pokazati, a to možemo jednostavnim imenovanjem osjećajem koje dijete u tom trenutku ima. Na taj način djeca uče kako prepoznati svoju emociju i osjeća da ga razumijemo. To ne mora značiti da se s njim slažemo, već samo da ga poštujemo.

  • Upravljanjem emocija

Nakon što imenujemo djetetovu emociju, potrebno mu je ponuditi rješenje kako da se s tom emocijom nosi odnosno kako da ju na pravi način upravlja i kontrolira svojim ponašanjem.

Npr. dijete je ljuto jer nije dobilo igračku i počne bacati stvari, tada mu kažemo „Vidim da si ljut, u redu je biti ljut, no stvari ne smiješ bacati. Kada si ljut smiješ udarati jastuk ili kidati papiriće ili protrčati dvorištem.“ Na taj način djetetu dajemo alternativni i poželjan način ponašanja i rješenje za buduće slične situacije odnosno dijete sada zna što treba činiti u situacijama kada osjeća ljutnju.

Ukoliko je dijete nešto starije, trebamo mu dati prostora da proba sam pronaći rješenje u određenoj situaciji. Tada pokazujemo djetetu da mu vjerujemo i gradimo njegovo samopouzdanje i samostalnost. U početku će naša podrška biti veća, no s vremenom sve manja.

  • Slušanjem djeteta

Potrebno je slušati svoje dijete i pokazati mu da nam je stalo kako se ono osjeća. Ako ga budemo zanemarivali misleći kako će to proći samo od sebe, dijete se nikad neće naučiti s tim osjećajima nositi. Ono je još malo i ne zna kako se pravilno izraziti, ne zna koji su to osjećaji u njemu ili zna vrlo malo o njima zato mu je potrebna naša pomoć. Ukoliko naša podrška tu izostane, ono će početi svoje osjećaje potiskivati što će ga na kraju previše opterećivati ili će ih manifestirati na nepoželjan način kroz agresiju ili depresivno raspoloženje.

  • Pričanjem bajki i igranjem

Osim razgovorom, djetetu možemo pomoći da razumije svoje osjećaje čitanjem bajki i priča (posebno onih koje pomažu djeci kako da se nose u kriznim situacijama, neke od njih možete pronaći OVDJE) ili zajedničkom igrom. Djeca se vrlo lako poistovjećuju s likovima iz priča što im pomaže da se lakše nose sa svojim osjećajima, shvaćajući da je moguće unatoč svim preprekama pobijediti sebe i sve nevolje. Isto tako, djeca često svoje misli i probleme iznose u svojim igrama što im pomaže da razrade svoje osjećaje i brige. Upravo će kroz tako zajedničko i kvalitetno provedeno vrijeme djeca razviti još veću bliskost sa svojim roditeljima koja mi je prijeko potrebna kako bi se osjećala sigurno, zaštićeno i voljeno – što je, također, jedan od preduvjeta za razvoj emocionalno stabilnog čovjeka.

 

Na kraju, kako bismo bili sigurni da će naše dijete odrasti u emocionalno zrelu osobu najprije bi im mi sami trebali biti primjer u ponašanju jer će dijete najprije naučiti ona ponašanja koja i mi sami prakticiramo. Pri tome, treba imati na umu da su pogreške i padovi dozvoljeni jer ništa se ne događa preko noći, samo je važno sebi i drugima priznati tu pogrešku, naučiti nešto iz nje i ne odustajati.

Sav uloženi trud i vrijeme, sigurno će se isplatiti!

 

Zrinka Lovrinčević, mag.psych.