„Trči umjesto da hoda, djeluje umjesto da govori. Ti dječaci i djevojčice nepromišljeno skaču u nova iskustva – prvo zarone, a onda pogledaju“ (Greenspan, 1995).
Mnogi su se roditelji susreli s ponašanjem svog (ili tuđeg) djeteta koje lako postaje frustrirano odnosno ljutito te da u tim situacijama koristi udaranje, pljuvanje, štipanje, griženje, čupanje, grebanje, prostačenje, razbijanje, kidanje, bacanje stvari ili suprotstavljanje kako bi postiglo ono što želi ili kako bi izrazilo ljutnju. Djeca se od najranije dobi susreću s agresivnim ponašanjima jer se ne mogu verbalno izraziti te zbog toga ne mogu objasniti što žele i što im smeta. Zbog agresivnog ponašanja djeca su često na lošem glasu u vrtiću, gube prijatelje ili ih nemaju te ih se naziva „zločestim“.
Kako djeca uče agresiju?
„Kako to uče? Nije to nikakva magija, to uče promatrajući svijet oko sebe; oni uče da ako su ljudi ljutiti – onda čine agresivna djela.“ (Sarah Scott)
Uzroci agresivnog ponašanja mogu biti raznoliki: individualne karakteristike djeteta, problemi u obitelji, velike životne promjene, izloženost nasilju, neurorazvojni poremećaji i stil roditeljskog odgoja. Agresivno ponašanje često je rezultat izgubljenog osjećaja vrijednosti te kopiranja ponašanja djetetova uzora. Djeca uče po modelu. Oni kopiraju ponašanje jednog roditelja te uvijek kopiraju interakciju oba roditelja. Djeca su već od najranije dobi izložena raznovrsnim nasilnim sadržajima na televizijskim programima, video igricama, video zapisima. Redukcijom televizijskog programa i video-igara na manje od jednog sata dnevno dovodi do smanjenja verbalne agresivnosti za 50% te fizičke za 40%.
Što možemo učiniti?
Roditelji i odgojitelji se susreću s vrlo teškim izazovima i vrlo često ne znaju kako se nositi s ljutitim, agresivnim i frustriranim djetetom. Često okrivljuju sebe, traže uzroke ponašanja i načine kako zaustaviti agresivno ponašanje kod djeteta. Veliki problem nastaje kada odrasli čine sve kako se dijete ne bi ponašalo agresivno te mu na taj način omogućuju sve što ono želi. No to je kratkog trajanje jer će već prva situacija u kojem djetetu neće biti ispunjena svaka želja dovesti do novih frustracija i agresivnih ponašanja. Agresivno i autoagresivno ponašanje djeteta je poziv u pomoć. Tada dijete treba zaštitu, a ne kaznu. Prije nego što se reagira na djetetovo neželjeno ponašanje treba si postaviti nekoliko pitanja: Što mu je? Komu to predstavlja problem? Jeste li ga ikad pitali zbog čega je ili na koga ljut?
Savjeti za roditelje
| Potrebno činiti | Nikako ne činiti |
| · Prilagoditi djetetovu okolinu njegovim potrebama, sposobnostima i interesima
· Osigurati jasnu strukturu, pravila ponašanja i dnevnu rutinu s dovoljno tjelesne aktivnosti (roditelji trebaju biti usuglašeni u odgoju) · Organizirati zajedničkih obiteljskih aktivnosti te kvalitetno provoditi vrijeme s djetetom · Zaustaviti agresivno ponašanje i uvijek jednako reagirati na agresivni ispad · Pokušati ostati smiren i ozbiljan te djelovati umirujuće – biti primjer djetetu · Saslušati dijete, pokušati razumjeti koji je uzrok njegovog ponašanja (postaviti si pitanje: Kada i gdje se agresivno ponašanje najčešće javlja?) · Uvažiti osjećaje, pokazati kako prihvaćamo i vidimo njegovu ljutnju · Pomoći djetetu da izrazi ljutnju, ponuditi što više izbora (papir za kidanje ili šaranje, · jastuk za udaranje, crtanje, igranje lutkama, modeliranje…) · Kada se dijete smiri potrebo je objasniti situaciju koja se dogodila i uzrok ljutnje te ih učiti da verbalno izražavaju svoje emocije · Ne kažnjavati, već razgovarati i pokazati kako nešto učiniti na prihvatljiv način · Potrebno je djetetu objasniti zašto je nešto „ne“ i ostati pri tome · Poželjna ponašanja potrebno pohvaliti, potkrijepiti i nagraditi · Poticati empatiju kod djeteta (pričanjem priča s likovima s kojima se djeca mogu poistovjetiti, davanjem primjera, igranjem uloga) · Učiti djecu tehniku disanju, opuštanju, vizualizaciji · Ograničiti vrijeme provedeno u gledanju televizijskog programa, interneta i kompjuterskih igrica (max. 15 min) · Potražiti dodatnu stručnu pomoć · Ostvariti kontakt s drugim roditeljima, razmjenjivati informacije |
· Kažnjavati dijete i vikati na njega · Koristiti se izrazima: Ti si zločest! · Ne dozvoljavati djetetu da izrazi svoje emocije · Pokušavati promijeniti više djetetovih ponašanja odjednom · Očekivati da se djeca ne trebaju ljutiti: Što se ti imaš ljutiti? · Posramljivati i ponižavati dijete: Sram te bilo! · Smijati se i izrugivati djetetu · Agresivno se ponašati · Gubiti kontrolu nad vlastitim emocijama · Emocionalno ucjenjivati dijete: Ne volim te kada si ljuta.
|
Andrea Josipović, mag. paed.
Preporučena literatura:
- Greenspan S. I. (2004). Zahtjevna djeca. Zagreb: Kratis d.o.o.
- Winkel, R. (1996). Djeca koju je teško odgajati. Zagreb: Educa.
- Haug-Schnabel, G. (1997). Agresivnost u dječjem vrtiću. Zagreb:
- Longo, I. (2016). Roditelji – graditelji odnosa. Zagreb: Alineja.
- Richman N. (1994). Komuniciranje s djecom. Zagreb: Dobrobit.
- Bloomquist,M. L. i Schnell, S. V. (2005). Helping Children with Aggression and Conduct Problems: Best Practices for Intervention, Guilford Publications. New York: Inc.
- Čuturić N. (1995). Zabrinjava me moje dijete. Zagreb: Školska knjiga.
- Gruden Z. (1996). Dječja psihoterapija. Zagreb. Medicinska naklada.
- Pepler D.J., Rubin K.H. (1991). The Development and Treatment of Childhood Aggression, Lawrence Erlbaum Associates. New Jersey: Hillsdale.