Mješovite skupine su one u kojima je razlika u dobi među djecom dvije ili više godina. Ovakav način rada ima dugu povijest. Pristup u mješovitim skupinama temelji se na istraživanjima koja pokazuju da djeca na taj način nabolje napreduju.
Dječji vrtić, kao dječja kuća, nastoji svojim radom i pristupom biti dio svakodnevnog obiteljskog života. Stoga, kao što je i u svakoj obitelji netko uvijek stariji ili mlađi, tako i u mješovitim skupinama djeca variraju u dobi što im približava stvarne socijalne i obiteljske situacije.
Nije prirodno za dijete da većinu vremena provodi u dobno jednoličnim grupama gdje nema prilike steći brojna iskustva važna za svakodnevno funkcioniranje. Osim toga, u jednoličnim grupama dolazi do „prisilne“ usporedbe djece međusobno i razvija se kompetitivnost, umjesto da se prati djetetov individualni napredak. Također, istraživanja pokazuju da djeca do 8. godine najbolje uče upravo kroz interakciju i iskustvo s mlađom i starijom djecom te odraslima.
Razlog zbog kojeg se organiziraju skupine dobno mješovite djece je taj da svako dijete ima priliku, u manjim skupinama, učiti na svoj način kao i razvijati svoje sposobnosti na najbolji mogući način bez rigidnih pretpostavki o sposobnostima djece.
Atmosfera u takvim skupinama je prirodnija, sličnija onome što dijete očekuje u realnom životu gdje se prijateljstva sklapaju prema interesu, a rjeđe prema dobi. Osim toga, u svakodnevnom životu uvijek je netko stariji/mlađi, sposobniji/manje sposoban, bolji ili lošiji u nekoj aktivnosti.
Roditelji se često brinu da za njihovo dijete to nije dobro, da će njihovo dijete “nazadovati” (ako je stariji od ostalih) ili da će biti „preopterećen“ (ako je među mlađi od ostalih) u nekom području.
Je li doista tako?
Larry Cuban, prof. emeritus obrazovanja na Sveučilištu u Stanfordu kaže:
„Skupine u kojoj djeca brinu jedna za drugu, uče jedni druge, uče jedni od drugih, jačaju dječje samopoimanje jer svako dijete može doprinijeti skupini na svoj način.“
Primjerice, u mješovitim skupinama, starija djeca imaju priliku istraživati i usavršavati svoje vještine vodstva, što bi u jednoličnim skupinama bilo znatno teže. Mnoga djeca koja u skupini vršnjaka nisu dovoljno samopouzdani za ulogu vođe – u mješovitim skupinama se osjećaju sigurnijima.
Iz mnogih studija vidljiv je različiti pozitivni efekt boravka djece u mješovitim skupinama, posebno u znanju i savladavanju socijalnih vještina jer uče na prirodan, a ne nametnut i isprogramiran način.
Djeca su uspješnija u „akademskim“ vještinama, imaju jače samopouzdanje, bolje razvijene socijalne vještine, te bolji odnos prema vrtiću, a kasnije i školi.
Rad u takvim skupinama prilagođen je djeci koja su došla s različitim iskustvom i sposobnostima. Rad se organizira u manjim skupinama, a odgojiteljeva je uloga da planira i priprema aktivnosti djece, u radu ih potiče na timsko učenje, učenje jednih od drugih, potiče ih na zajednički rad uvažavajući individualnosti svakog od njih. Svatko u skupini ima svoju ulogu dijete istovremeno ima priliku učiti, podučavati, slušati, praktično raditi…
Manje se pažnje posvećuje onome što se uči a puno više pažnje načinu učenja.
Uloga svakog djeteta u skupini jednako je vrijedna. Razvoj djeteta ne procjenjuje se u usporedbi s drugima već se svako dijete prati i procjenjuje kao individua. Naime, uspoređivanje s drugima, odnosno kompetitivnost, za djecu predškolske dobi nepoželjno je jer u toj dobi djeca još nisu zrela nositi se s time, te to može dugoročno dovesti do pada samopouzdanja i gubitka motivacije za napredovanjem. Suprotno tome, praćenje djetetovog individualnog napretka i isticanje sve boljih vlastitih rezultata, povećava mu samopouzdanje i potiče na dodatno istraživanje i učenje.
U dobno mješovitim skupinama vodi se računa o tome da je udio djece različite dobi takav da ne dovodi do nazadovanja starije djece, odnosno da “profitiraju” i mlađa i starija djeca. Mlađa djeca lakše i brže prihvaćaju i sudjeluju, primjerice, u samoposluživanju, lakše se odlučuju za odlazak u druge odgojne skupine i za korištenje prostora cijelog vrtića te lakše prihvaćaju novog odgojitelja. Starija djeca lakše dolaze do izražaja, iznose svoje stavove i ideje, brižni su prema mlađima, pomažu im i pokazivanjem onoga što oni mogu učvršćuju svoje samopouzdanje.
INTELEKTUALNA DOBROBIT
Komunikacijske vještine – već dvogodišnjaci i trogodišnjaci prilagođavaju svoju komunikaciju ovisno o tome obraćaju li se starijima ili mlađima od sebe. Paze na duljinu rečenica, ton glasa i način izražavanja. Stoga, u mješovitim skupinama na taj način stalno vježbaju svoje komunikacijske vještine.
Prilikom podučavanja jedni drugih, stariji utvrđuju svoje znanje, razvijaju socijalne kompetencije i imaju osjećaj uspjeha – to dovodi do samopouzdanja koje je najbolja motivacija za daljnje učenje i napredovanje.
Starija djeca u mješovitim skupinama su ta koja najčešće iniciraju igru i smišljaju strategije te načine uključivanja mlađih.
S druge strane, mlađi su konstantno izloženi kompleksnijim načinima rješavanja problema koje koriste stariji, te često pokušavaju i sami primijeniti slične strategije.
Zajedničke aktivnosti među djecom različite dobi pridonose razvoju jer djeca iste dobi uglavnom djeluju u istoj „zoni“ optimalnog razvoja, dok različitih dobnih skupina imaju veći raspon „zona“ mogućeg djelovanja što omogućavaju brže napredovanje.
SOCIJALNA DOBROBIT
Prosocijalno ponašanje smatra se indeksom (mjerom) socijalnog razvoja odnosno socijalne kompetencije. Riječ je o onom ponašanju koje uključuje pružanje pomoći, dijeljenje, sposobnost čekanja na red i slično te je ključno za podizanje socijalne svijesti kod djece.
U dobno mješovitim skupinama više je socijalnih kontakata među djecom, više pozitivnih izražavanja emocija i mašte, a manje kompetitivnosti i agresivnosti. Prema istraživanjima, u mješovitim skupinama puno je manje sukoba, koji – i kada se pojave – uspješnije se i brže rješavaju. Razlog tome jest što u mješovitim skupinama mlađa djeca nisu percipirana kao prijetnja i djeca se nalaze u situaciji da prilagode svoja očekivanja i imaju više razumijevanja. Sposobnosti mlađe djece percipirana su kao manje prijeteća. Također, djeca više međusobno surađuju, pomažu si, dijele i razmjenjuju stvari, starija djeca pomažu mlađoj djeci i uče ih, pri čemu uče preuzimati odgovornost za svoje postupke, drugim riječima postaju zreliji i odgovorniji.
Često se događa da starija djeca koja imaju teškoće s regulacijom vlastitog ponašanja znatno napreduju kada potiču mlađu djecu na isto. Drugim riječima, kada objašnjavaju pravila i podsjećaju mlađu djecu da ih treba slijediti, tada i sami slijede pravila ponašanja.
Igra mlađe djece postaje sofisticiranija i zrelija nego što bi to bila u vršnjačkoj skupini, dok starija djeca poboljšavaju svoje socijalne vještine organizirajući igru za manje zrele (obično mlađe) suigrače.
Druženje djece različite dobi pozitivno utječe na razvoj govora. Djeca različite dobi općenito su uspješnija u rješavanju problemskih zadataka surađujući u njihovom rješavanju. Prednosti mješovitih skupina mnogobrojne su, kako za stariju tako i za mlađu djecu.
Istraživanja pokazuju da su djeca različite dobi, također, svjesna i razlika i karakteristika vezanih uz dob. Prema tome, i starija i mlađa djeca prilagođavaju svoja očekivanja ovisno o tome koje je dobi suigrač – što doprinosi razvoju socijalne svijesti i kompetencija.
Sukladno tome interakcije koje te pružanje pomoći i poduke mlađoj djeci češća su u mješovitim skupinama nego u vršnjački jednakim skupinama.
Može se zaključiti da dobno mješovite skupine pozitivno utječu na razvoj sve djece (na spoznajni, socijalni i emocionalni razvoj kao i na igru djeteta) jer uključuju prosocijalna ponašanja koja doprinose cjelokupnom razvoju.