Koji je zapravo cilj discipline?
Riječ disciplina se još u 11. stoljeću koristila u značenju poučavanja, učenja i davanja poduke. Danas većina ljudi praksu discipliniranja vezuje za kazne i posljedice. Međutim, kada discipliniramo djecu glavni cilj nije kazniti ih, već poučiti. Poučavanjem stvaramo i potičemo vještine koje traju cijeli život. Dva su cilja pozitivne discipline. Prvi je potaknuti djecu na suradunju s nama i ispravno postupanje. Cilj nam je pomaganje djetetu da se ponaša na načine koji su prihvatljivi i da izbjegava ponašanja koja to nisu. To je kratkoročni cilj discipline. Drugi cilj, onaj dugoročni se usredotočuje na podučavanje djece tako da razviju vještine i kapacitet za nošenje s izazovnim situacijama koje ih mogu natjerati na gubljenje kontrole. Tako disciplinom pomažemo djeci u razvoju samokontrole i u situacijama kad odrasli (autoritet) nisu prisutni. Na taj način pomažemo djeci da postanu obzirni i odgvorni ljudi spremni ostvarivati uspješne odnose.
Disciplina se može provoditi na način koji je pun poštovanja i brižnosti, ali istovremeno postavlja jasne i dosljedne granice. Kada su granice postavljenje s ljubavlju i kada su dosljedne, dijete postepeno uči kako da postavi vlastite granice te kako samog sebe i drugog cijeniti. Koja je svrha granica? Koja je svrha kažnjavanja? Obično je odgovor isti: da dijete nauči što je ispravno ponašanje, a što nije.
To i jeste suština, ali se postavlja i sljedeće pitanje: Želite li da dijete nauči poštivati granice jer mu je tako rečeno ili želite da nauči poštivati granice jer je sam osjetio, shvatio i prihvatio da su granice važne kako za njega tako i za drugog? Neki će odgovoriti da žele da dijete prihvati granicu jer smo mi, odrasli (roditelji, odgojitelji, učitelji) autoritet i autoriteti se trebaju poštivati. Stariji smo i zbog toga imamo više iskustva. U konačnici mi smo odgovorni za to dijete. Da odgovorni smo, ali se ipak kao odrasli često suočavamo da smo u nekim situacijama bespomoćni i uočavamo kako nemam apsolutnu moć nad djetetom. Baš zato je važno učiti dijete kako da bude odgovorno, odnosno da se brine za sebe. Kako se to postiže? Važno je dati djetetu razinu poštovanja. Dati mu okvir, strukturu (što bi proizilazilo iz strožeg tipa roditeljstva), a unutar tog okvira poticati ga da cijeni samog sebe, da vodi brigu o sebi i svojim potreba (što bi se moglo povezati s popustljivim odgojem), a onda vremenom može istu brigu pokazati i prema drugima. Tako spajamo kvalitete i jednog i drugog tipa roditeljstva.
Djeci su neophodne granice, koje mora postaviti roditelj. Važno je znati da ih te postavljene granice ne sputavaju, već usmjeravaju. Postavljanje granica je nalik prometnim znacima na putu. Dijete vozi svoj auto, a roditelji su prometni znaci koji ga usmjeravaju tijekom vožnje „uspori, kreni, dodaj gas“.
Zamislite postavljene granice kao ograde koje ne ograničavaju dječju slobodu, jer dijete ima dovoljno prostora za svoje slobodno izražavanje, rast i razvoj. U prirodi je djece da se slobodno kreću i idu naprijed sve dok ne stignu do ograde. Nekoj djeci je dovoljno što znaju da ograda postoji, drugoj je potrebno da nekoliko puta nalete na nju, ali je svakako svima potrebna neka ograda. Svijet bez ograda je za malog čovjeka opasno mjesto. Ograde pružaju osjećaj bezbednosti i sigurnosti, one nam govore „Dovde možeš ići, ali dalje ne možeš!
Kod pozitivne discipline i preusmjeravanja djetetovog ponašanja važno je postaviti prioritete. Što je to što želimo da dijete nauči kroz određeni period? Što nam je ključno da sada dijete naučimo i kako ćemo to postići. Ponekad imamo želju što prije djecu naučiti određenim vrijednostima, pravilima te koristimo svaku situaciju da to učinimo. S jedne strane to može biti učinkovito, ali ako pretjeramo s time može se ponovno javiti otpor kod djeteta. Djetetu, kao i nama odraslima, treba vremena da usvoji neko pravilo. Ukoliko uzmemo u obzir karakteristike temperamenta, djeca koja su sama po sebi vrlo uporna, imaju svoje planove, zahtjevaju duže vrijeme kod prihvatanja pravila. Također, djeca kojoj je potrebna podrška u regulaciji emocija i općenito podrška socio emocionalnog područja razvoja, doživljavaju intenzivne emocionalne reakcije u situacijama kada im postvljamo pravila i granice. Rijetko je koja situacija sama za sebe i jednoznačna, pa imajte na umu da se u djetetu vjerojatno više toga događa istovremeno i da to što ne prihvaća pravilo onako kako mi očekujemo, ne znači da ne želi, već mu treba više vremena.
Kako se to postiže?
1. korak EMPATIČKO REFLEKTIRANJE – PRIZNAVANJE DJETETOVA OSJEĆAJA
“Kada se dijete utapa, nemoj ga učiti plivati”.
Kada je dijete uzrujano ili bez kontrole to nije trenutak za novu lekciju ili pravilo. Odgovornost odraslih je da se dijete prvo smiri kako bi se dalje moglo skoncetrirati na ono što slijedi – postavit granicu. U ovoj fazi djetetu je važno priznati njegov osjećaj.
Npr. Ljuta si sada, Tužna si sada, Uopće ti se ne sviđa to što sad trebaš uraditi, Sada si toliko ljut da si stisnuo šake, skupio usta i gledaš u jednu točku, ne vidiš ništa oko sebe, Tužna si, plačeš, stavila su ruke na oči i ne želiš da tvoji prijatelji vide da plačeš itd. Važno je da od nas dobije poruku Ja sam tu. Slušam te. Važan si mi. Vidim kako se osjećaš i nisam zanemarila to.
Empatičkim reflektiranjem opisujemo sve ono što vidimo na djetetu u datom trenutku. Kad smo pridobili dijete, kad se ono smirilo i kad imamo njegovu pažnju tada postavljamo granicu. Kada je dijete uznemireno, ljuto, frustrirano, tužno, uplašeno, kada inzistira na nečemu što baš sad u ovom trenutku želi, empatičko reflektiranje mu daje informaciju da ga razumijemo, prihvaćamo, čujemo i vidimo. No to ne znači da će se djetetu sve dati, već to samo znači da dijete zna i osjeti da smo uz njega i da razumijemo njegovu trenutnu potrebu.
“Vidim da sad želiš trčati”
(priznaje mu želju i stavljate do znanja da ga vidite i čujete)
2. korak POSTAVLJANJE GRANICE – KOMUNICIRANJE PRAVILA
Nakon što vidimo da nas je dijete čulo kroz empatičko reflektiranje, što se obično vidi kroz barem malo opuštanje djetetova tijela, kratak pogled djeteta prema odraslom, klimanjem glave i sl. tada na red dolazi postavljanje granica.
Postavljanje granica treba biti jasno izrečena poput „djeca nisu za udaranje“, „sada nije vrijeme za igru“ i sl. Bez puno objašnjavanja i obrazlaganja. Potrebna je jednostavna rečenica koja će dati jasnu informaciju. Važno je da se vi izrečenog držite i da vaš izraz lica, geste i mimika pokazuju odlučnost i dosljednost.
“ali u sobi se ne trči”
(kratko, jasno, prilagodit ton glasa i govor tijela; nekad ovo komuniciranje granice može potrajati; važno je ostati dosljedan i ustrajan sve dok nas dijete ne čuje)
3. korak DAVANJE OPCIJA – USMJERAVANJE NA ALTERNATIVE
Davanje opcija ili alternative omogućava djetetu da lakše preusmjeri svoju pažnju na nešto drugo te da nađe prihvatljiv način da zadovolji ili odgodi svoju želju/potrebu. Time ga se uči i kako stvarati kompromise sa svojim željama i realnosti te biti odgovorno. Velika većina djece čuje puno puta u danu što ne smiju učiniti. Međutim, rijetko im se kaže ono što smiju činiti. Vrlo često u komunikaciji s djecom koristimo „Ne“, „Stani“, „Nemoj“ „Ne smiješ“ i sl. i time postavljamo puno ograničenja i zabrana. Mlađa djeca nemaju kognitivnih kapaciteta da se sama sjete što bi mogli činiti umjesto zabranjenog.
Učiti djecu da uvijek imaju opcije, velika je životna vrijednost. Izbori pružaju okvir koji zadaju roditelji, a unutar okvira dijete može birati ono što želi. Oni olakšavaju da dijete prihvati granicu nakon što mu je nešto prethodno oduzeto. Ukoliko uzmemo u obzir karakteristike temperamenta djeteta, jasno nam je da će nekoj djeci trebati više izbora, alternativa i dulje će im trebati da prihvate granicu. Od odraslih se očekuje strpljenje i dosljednost.
“možeš se igrati autićima ili graditi nešto od kocaka”
(istaknuti nešto što je vama prihvatljivo, a što dijete inače preferira; alternativa koja će zadovoljiti djetetovu potrebu)
Važno je imati na umu da neprihvatljivo ponašanje NIJE djetetov ODABIR! U datoj situaciji dijete se jedino tako ZNA ponašati.
Ne postoje loša djeca.
Postoje loši izbori.
Postoje loši dani.
Postoje loši momenti.
Postoje loše situacije.
ALI NE POTOJE LOŠA DJECA.
L.R.Knost
Dijana Markota, pedagoginja