Pojava igre usko je povezana s tendencijama koje postoje unutar razvoja čovjeka tj. djeteta, u kojima se izgrađuju oni oblici razvoja i ponašanja koji su potrebni za opstanak i daljnji društveni život. Igra tako pripada samoj biti djeteta, a njeni nespecijalizirani oblici razvijaju raznovrsnije obrasce ponašanja od onih uže specijaliziranih i unaprijed određenih koji su zamišljeni kao najpogodniji za točno određeni oblik razvoja djeteta.
Tako je igra danas predmet proučavanja raznovrsnih grana humanističkih znanosti poput psihologije, sociologije, etnologije, pedagogije, filozofije itd.
Igra je otvorena, praktična aktivnost djeteta (Z. Matejić) sa sljedećim karakteristikama: ona je re – organizacija djetetovog ponašanja na nov i do sada neobičan način, samosvršna djelatnost koja ne obuhvaća nužno (iako može) dostizanje točno određenog cilja, ona potiče unutrašnju motivaciju te ističe kako je sam proces igre često važniji od njenih ishoda. U igri sredstva su važnija od ciljeva, ona oslobađa od napetosti, uči rješavati konflikte kroz proces igre, te usustavlja općeniti fizički, spoznajni i socijalno – emocionalni razvoj.
U samom procesu igre postoji određeni unutrašnji tijek zbivanja koji nije nužno logički određen a na sasvim osebujan način ukida se odnos između Ja i vanjskog svijeta (Csikszentmihaly, 1979.).
Gotovo svi relevantni autori – istraživači igre slažu se sa određenjem kako sama igra pripada u najvećoj mjeri djetinjstvu. A produženo djetinjstvo uz „pravilnu“ i sve složeniju igru omogućava i razvoj više mogućnosti za prilagođavanje novim uvjetima u budućnosti. Stoga je igra od neizmjerne važnosti za trenutnu i buduću dobrobit svakog djeteta.
Cjelokupna mogućnost igre kao razvojne „djelatnosti“ najčešće se razvrstava u tri vida: funkcionalna igra, simbolička igra, igra s pravilima (M. Duran).
Funkcionalna igra je igra s novim funkcijama koja potom u djetetu sazrijevaju (motoričke, osjetne, perceptivne). Dijete ispituje vlastite funkcije i spoznaje nove objekte, a sama funkcionalna igra pripada ranoj fazi socijalne interakcije djeteta. Funkcionalna igra i senzomotorička inteligencija nastaju u odnosu djeteta sa okolinom, te ja stoga važno da roditelj bude u stalnoj interakciji sa djetetom putem igre.
Simbolička igra promatra se u kontekstu općeg psihičkog razvoja djeteta ili ciljano u mogućem razvoju određene psihičke sfere. Ona odgovara tzv. predoperacionalnom mišljenju djeteta i ona je na taj način oblik tzv. predstavljene stvarnosti za dijete. Dijete razvija individualne simbole, mentalne slike, sjećanja, simboličke objekte u igri itd., što daje osnovu za daljnji razvoj zajedničkih socijalnoh simbola i mogućnost komunikacije i interakcije sa socijalnom okolinom u daljnjem razvoju. Također je poznata pod nazivom „igra uloga“, u kojoj dijete modelira ciljeve, modele ponašanja i uloge odraslih te na taj način kroz igru zamjenjuje mjesto u sustavu društva kako bi razvilo svoju buduću sposobnost interakcije i razumijevanja svijeta.
Igre s pravilima su oblici igre u kojima je djetetu dan već postojeći element postojeće kulture (obrasca ponašanja), koji dijete usvaja i istovremeno ga modelira sebi prikladno. Iako se (po Piagetu) one rijetko javljaju u dobi od 4 do 7 godina, a više u dobi od 7 do 11, one su također prisutne i u ranijim fazama djetetovog razdoblja. One su vezane i uz razvoj senzomotorike i uz intelektualni razvoj, a najčešće su izvana regulirane postojećim pravilima kako bi se dijete kroz samopotvrđivanje, samousavršavanje i samospoznaju upoznalo s društvenim pravilima te ih pravilno usvojilo.
Iako se igra uglavnom povezuje sa djetinjstvom te se rijetko dovodi u svezu sa odraslim osobama, ne smijemo zaboraviti kako ona nikada nije i ne bi trebala prestati biti esencijalni i stvaralački element našega življenja. Jer čovjek doseže svoju najvišu razinu samo tamo gdje je jednako ozbiljan kao dijete koje se igra.